U glavnom gradu Perua Limi od ponedjeljka će predstavnici 195 zemalja
tijekom 12 dana konferencije UN-a o klimatskim promjenama pokušati
dogovoriti uvjete globalnog klimatskog sporazuma, koji bi se trebao
potpisati na idućoj konferenciji 2015. u Parizu i u kojem bi se svaka
pojedina zemlja, između ostaloga, obvezala za koliko će i do kojeg
vremenskog roka smanjiti emisiju stakleničkih plinova.
Pregovori, koji će nesumnjivo biti vrlo teški, vodit će se na temelju triju ključnih prošlih ili budućih sporazuma.
Prvi je Globalni sporazum o klimi, koji bi trebao biti usvojen krajem
2015. u Parizu i postati pravni okvir koji bi u konačnici doveo do
usporavanja i prekida procesa globalnog zatopljenja. Očekuje se da sve
zemlje daju svoj doprinos, prije svega kroz ostvarenje cilja
ograničavanja globalnog zatopljenja na 2 stupnja Celzija u odnosu na
predindustrijsko razdoblje.
Drugi je Protokol iz Kyota, dogovoren 1997., koji je 2012. produžen
do 2020. kako bi premostio vakuum do potpisivanja globalnog sporazuma o
klimi. Tim se protokolom smanjenje emisija štetnih plinova tražilo samo
od industrijaliziranih zemalja, dok su zemlje u razvoju, poput Kine,
bile izuzete. Sjedinjene Američke Države, kao najveći zagađivač u
vrijeme njegova nastanka, potpisale su Protokol iz Kyota, ali ga Kongres
nikad nije ratificirao.
Treći dokument je Okvirna konvencija UN-a o klimatskim promjenama
(UNFCC), usvojena na Summitu o Zemlji u Riju de Janeiru 1992., koja je
postavila temelje za borbu protiv klimatskih promjena i koju je
potpisalo 195 država, uključujući i SAD.
Kao i uvijek, predstoje teški pregovori
Pregovori u Limi većinom će biti usmjereni na to koji bi plinovi
trebali biti najviše smanjeni i određivanje krajnjeg roka do kojeg se to
treba ostvariti. Sve će države već u Limi, a najkasnije do ožujka
2015., morati iznijeti svoje ciljane razine do kojih će smanjiti emisiju
štetnih plinova i vremenski okvir do kojeg to namjeravaju učiniti.
Koliko će složeni biti pregovori i koliko će teško - mnogi kažu i
nemoguće - biti dogovoriti načine kojima bi se ostvarili zacrtani
ciljevi govori činjenica da su se dosadašnji pregovori o borbi protiv
klimatskih promjena gotovo redovito završavali međusobnim optužbama i
izostankom ikakvog dogovora, kao što se to dogodilo na konferenciji u
Kopenhagenu 2009., od koje se očekivalo jako puno, a koja je završila
potpunim neuspjehom.
Vječni je prijepor između razvijenih i zemalja u razvoju - globalnom
zatopljenju najviše su pridonijele razvijene zemlje razvijajući se
industrijama koje ispuštaju štetne plinove u vrijeme kad to još nitko
nije vidio kao problem pa zemlje u razvoju od njih traže da plate
najveću cijenu i da najviše smanje emisije. Industrijalizirane zemlje,
međutim, ističu činjenicu da je globalno zatopljenje aktualni problem i
traže od zemalja u razvoju smanjenje emisija štetnih plinova neovisno o
tome što će se zbog toga sporije razvijati, o čemu zemlje u razvoju,
prije svih Kina, ne žele ni čuti.
Optimizma malo, ali postoji
Malo nade svijet je sasvim neočekivano dobio nedavnim po opsegu
skromnim, ali povijesnim dogovorom između Kine i SAD o ograničavanju
emisije štetnih plinova, jer je upravo pat-pozicija između dvaju
najvećih svjetskih zagađivača više od desetljeća onemogućavala ikakav
napredak u borbi protiv klimatskih promjena.
Američki predsjednik Barack Obama najavio je da će SAD do 2025.
smanjiti emisiju stakleničkih plinova za 26 do 28 posto u odnosu na
razine iz 2005. No hoće li to moći ispuniti drugo je pitanje, uzimajući u
obzir otpor takvom razvoju događaja među republikancima, koji od
siječnja preuzimaju kontrolu nad oba doma američkog Kongresa.
Kina nije odredila ciljano smanjenje emisija štetnih plinova za
budući sporazum, ali je objavila kako će do 2030. povećavati emisiju
CO2, a da će je nakon toga početi smanjivati. To možda zvuči nedovoljno,
ali je riječ o prvom vremenskom roku koji je ta zemlja uopće ikad
spomenula kad je u pitanju emisija stakleničkih plinova. Također je
objavila da do istog roka namjerava povećati udio nefosilnih goriva u
svojem energetskom sektoru za 20 posto.
Ni Indija još nije postavila konkretne ciljeve glede emisije štetnih
plinova nego je tek objavila neobvezujuću odluku da emisiju CO2 do 2020.
smanji za 20 do 25 posto u odnosu na ratine iz 2005, ovisno o rastu
BDP-a, ali u provedbu te odluke teško je povjerovati ako se zna da ta
zemlja potiče razvoj teške i okolišu štetne industrije.
Najviše je u pogledu smanjenja emisije stakleničkih plinova učinila
Europska unija, koja si je postavila i najviše ciljeve za budućnost. EU
tako namjerava do 2030. za 40 posto smanjiti emisiju CO2 u odnosu na
stanje 1990. Udio obnovljive energije, poput sunčeve i energije vjetra,
povećat će se na najmanje 27 posto, a za isti postotak planirano je i
smanjenje korištenja energije. Te mjere EU čine predvodnikom među
"velikim igračima", iako se konkretni načini provedbe planiranog tek
trebaju osmisliti.
U konačnici će trgovina kvotama emisije CO2 između onih koji ga
ispuštaju više od dopuštenog i onih koji svoju kvotu ne mogu ispuniti
vjerojatno biti sredstvo kojim će svijet uspjeti održati razine CO2 na
potrebnim razinama.
Podaci upozoravaju, prijeti katastrofa
Činjenica je da se svijetu, ako vrlo brzo ne poduzme kokretne i
značajne mjere, ne piše dobro. Klimatolozi upozoravaju da bi to značilo
da bi se 2100. prosječna temperatura u svijetu povećala za 3-4 stupnjeva
Celzija u odnosu na predindustrijsku eru, što bi pratilo drastično
povećanje razine mora i ugrozilo golema priobalna područja i otoke i
njihovo stanovništvo.
A da te tvrdnje nisu bez temelja potvrđuju zastrašujući podaci koje
otkriva usporedba sadašnjeg stanja s prošlošću - prosječna temperatura u
svijetu već sad je za 0,85 stupnjeva Celzija viša od one u
predindustrijskom razdoblju; svako od posljednja tri desetljeća bilo je
toplije od prethodnog i najtoplije od 1850.; Institut za klimatska
istraživanja iz Potsdama objavio je grafikon na kojem se vidi da su od
1500. najtoplija ljeta bila 2010., 2003., 2002., 2006. i 2007. godine;
od 1750. dosad, polovica ukupne emisije ugljičnog dioksida (CO2) koja je
nastala kao posljedica isključivo ljudskog djelovanja proizvedena je od
1970. naovamo; zbog apsorpcije dijela emisije CO2 (30 posto), kiselost
oceana porasla je za 26 posto, a u posljednjem stoljeću prosječna razina
mora povisila se za 19 centimetara; te je koncentracija stakleničkih
plinova u atmosferi najviša u posljednjih 800 tisuća godina.
Zato je poštovanje praga maksimalnog dopuštenog porasta temperature
od 2 stupnja Celzija u odnosu na predindustrijsku eru ključno ako svijet
želi izbjeći ozbiljne i nepovratne posljedice. Put do ostvarenja tog
cilja bit će trnovit, jer će se to dogoditi jedino uz smanjenje emisija
stakleničkih plinova za 40 do 70 posto do 2050. (i to u odnosu na razine
iz 2010.) i na potpuni prestanak ispuštanja tih plinova do 2100., ali
alternativa zapravo ne postoji. (Hina)
(dnevnik.hr)